Sloboda savjesti
Pravo na slobodu savjesti zajamčeno je Ustavom Republike Hrvatske. Iako je vojna obveza dužnost svih za to sposobnih državljana, Ustav izričito dopušta prigovor savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama. Te su osobe obvezane ispunjavati druge dužnosti određene zakonom te svoju dužnost vojne obveze ispunjavaju u civilnoj, a ne vojnoj, službi.
U sklopu najava ponovnog uvođenja obveznog vojnog roka, ministar obrane Ivan Anušić više je puta nagovijestio da će služba za prigovarače savjesti trajati dvostruko dulje nego vojni rok. Štoviše, rekao je da bi u slučaju opće mobilizacije prigovarači savjesti bili dužni “kopati rovove pod paljbom“. Ministar je time pokazao temeljno nepoznavanje koncepta slobode savjesti te da namjerava uskratiti građanima njihova prava.
Naime, Hrvatski Sabor potvrdio je dva važna međunarodna ugovora koja su tako postala dijelom unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske. To su (Europska) Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Iako Konvencijom i Paktom nije izrijekom zajamčen prigovor savjesti prema vojnoj službi kao što je to u Ustavu, iz prakse nadležnih tijela tj. Europskog suda za ljudska prava i Vijeća za ljudska prava UN-a proizlazi da je prigovor savjesti obuhvaćen jamstvom slobode savjesti iz Konvencije i Pakta.
Trajanje civilne službe
U predmetima Adyan i drugi protiv Armenije te Tetliatnikov protiv Litve, Europski sud za ljudska prava sažeo je problem ovako:
Pravo na slobodu savjesti bilo bi iluzorno kada bi se državi dopustilo da organizira i implementira svoj sustav alternativne službe na način koji ne bi pružao – bilo zakonom, bilo u praksi – alternativu vojnoj službi koja je autentično civilnog karaktera i koja ne bi imala odvraćajući ili punitivni karakter
Prilikom procjene ima li civilna služba odvraćajući ili punitivni karakter, sud u Strasbourgu sagledava, između ostalog, i duljinu trajanja službe. Tako je u sporu protiv Armenije zauzeo stajalište da je civilna služba koja traje više od jedan i pol puta duljine trajanja vojne službe nužno imala posljedicu odvraćanja te potencijalno kažnjavanja prigovarača savjesti.
Vezano za Pakt, Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda se također osvrnulo na trajanje civilne službe. Tako je u predmetu Foin protiv Francuske utvrdio povredu prava na slobodu savjesti zato što je zakonom bilo propisano da civilna služba traje dvostruko dulje od vojne službe s ciljem utvrđivanja iskrenosti uvjerenja prigovarača savjesti. Nadalje, Vijeće je izrazilo zabrinutost u periodičkim izvješćima o Rusiji i Estoniji zato što je civilna služba trajala 1,7 odnosno 2 puta dulje od vojne službe.
Jedina europska zemlja koja propisuje dvostruko dulje trajanje civilne službe svim vojnim obveznicima koji ulažu prigovor savjesti je Bjelorusija. Nije slučajno da je Bjelorusija, uz Rusiju, jedina europska zemlja koja nije potpisnica Konvencije o ljudskim pravima. Jedina članica NATO-a (i Europske unije) koja tek manjem dijelu vojnih obveznika nameće dvostruko dulju civilnu službu je Finska. Kao članica radne skupine tijekom posljednje Opće periodične revizije Finske pri Vijeću za ljudska prava UN-a, upravo je Hrvatska uputila prijedlog Finskoj da “poduzme mjere kako bi osigurala da alternative vojnoj službi nisu kažnjavajuće niti diskriminatorne po svojoj naravi ili trajanju.”
Karakter civilne službe
Neki vojni analitičari već dulje vrijeme u javnosti zastupaju tezu da prigovor savjesti ne predstavlja nečiju nemogućnost služenja vojnog roka, nego samo da je dužan služiti vojni rok bez obveze nošenja oružja. Takav stav je u skladu s izjavom ministra da bi prigovarači savjesti u slučaju opće mobilizacije bili obvezni “kopati rovove pod paljbom” bez osobnog naoružanja. Ništa od navedenog nije istina.
Postoje osobe koje žele služiti u oružanim snagama bez obveze nošenja oružja. Možda najpoznatiji primjer takvog prigovora savjesti je slučaj američkog vojnika Desmonda Dossa po kojemu se snimio film Greben spašenih (en. Hacksaw Ridge). Međutim, mnogim pojedincima savjest priječi bilo kakvo sudjelovanje u aktivnostima oružanih snaga. Možda najpoznatiji primjer takvog prigovora savjesti je slučaj američkog boksača Muhammada Alija koji je bio osuđen na 5 godina zatvora, oduzeta mu je titula te zabranjen rad na tri i pol godine sve dok ga Vrhovni sud nije oslobodio krivnje.
Civilna služba nije “naša izmišljotina”, kao što to neki tvrde. Kao dokaz, možemo se ponovno okrenuti Vijeću za ljudska prava koje je u predmetima protiv Južne Koreje i Turske ustanovilo da “država smije, ako to želi, prisiliti osobu koja ima prigovor savjesti da izvrši civilnu alternativu vojnoj službi, izvan vojne sfere i ne pod vojnom komandom.”
Također treba napomenuti da priroda posla koji se obavlja je samo jedan od faktora koje treba uzeti u obzir pri odlučivanju je li alternativna služba autentično civilnog karaktera. Faktori poput autoriteta, kontrole, relevantnih propisa i izgleda mogu također biti važni za odgovor na to pitanje. Tako se u već spomenutom slučaju Adyan i dr. protiv Armenije pred Europskim sudom za ljudska prava odlučivalo o prigovaračima koji su radili u civilnim institucijama poput sirotišta, domova za umirovljenike i bolnica te dobivali radne zadatke neposredno od njihovih civilnih uprava.
Međutim, sud je utvrdio da im služba nije bila autentično civilnog karaktera već na temelju toga što je vojska dolazila jednom tjedno u provjeru radi “nadzora radne discipline alternativnih radnih obveznika”, poduzimala mjere u slučaju neodobrenog izostanka s posla, naređivala premještaje i određivala zaduženja i primjenu vojnih propisa uključujući obvezu nošenja uniforme.