Sinoć je Dnevnik HRT-a podsjetio građane da njihova obveza prisilnog služenja u Oružanim snagama ne završava odsluženjem vojnog roka, nego je to tek početak.
Svatko tko odsluži vojni rok postaje pripadnik tzv. razvrstane pričuve te može biti pozvan na službu u Oružanim snagama do 30 dana godišnje. Natporučnik Krešimir Luetić inače radi kao predsjednik Hrvatske liječničke komore i liječnik u KB Sveti Duh.
Prisilnim pričuvnicima pripadaju sva prava iz radnog odnosa, ali ne primaju nikakvu dodatnu naknadu za propuštene prilike na poslu (usavršavanje, iskustvo i mogućnost napredovanja), ograničenje obiteljskog i društvenog života niti za rizike kojima su izloženi tijekom svoje službe u Oružanim snagama.
Za razliku od razvrstane pričuve, malobrojni tzv. ugovorni pričuvnici dragovoljno stupaju u pričuvni sastav. Ugovorni pričuvnici imaju veće obveze od razvrstanih, ali primaju naknadu za pripravnost za vrijeme dok nisu u službi odnosno dok rade na svojim civilnim poslovima.
Ministar obrane Ivan Anušić je u nekoliko navrata naveo upravo nemogućnost popunjavanja pričuvnih postrojbi zbog obustave obveznog vojnog roka kao razlog za ponovnu aktivaciju istog. Međutim, to nije opravdanje za povratak obveznog vojnog roka. Za početak, jedna kratka anologija.
Zamislite da je 19. stoljeće, da ste plemić i da imate stado goveda o kojemu vam već godinama brinu kmetovi u sklopu tlake, feudalne obveze besplatnog rada podanika prema svojim gospodarima. Međutim, godina je 1848. i ban Jelačić je upravo proglasio ukidanje kmetstva. Logikom ministra Anušića, nemate više za jesti jer vam nema više tko uzdržavati stado. Jedino što možete je tražiti povratak u feudalizam. Ali, to nije istina.
Postoji alternativa, a to je da platite bivše kmetove ili druge radnike da vam uzdržavaju stado. Pritom je nebitno dogovarate li plaćanje u novcu ili u naturi (npr. hranom). To je dragovoljni odnos između vas i ljudi koji vam pružaju uslugu za vašu plaću, na isti način kao što su ugovorna pričuva i profesionalna vojska dragovoljni odnos između ljudi i društva koje ih plaća za usluge obrane.
Ne postoji besplatan ručak, i ne postoji besplatna obrana. Svako dobro koje koristite predstavlja nečiji trošak. U slučaju dragovoljnog vojnog osposobljavanja i ugovorne pričuve, taj trošak plaćaju svi porezni obveznici. U slučaju obveznog vojnog roka i razvrstane pričuve, taj trošak nesrazmjerno plaćaju vojni obveznici.
Pravi trošak obveze služenja vojnog roka i pričuve je cijena po kojoj bi obveznik pristao služiti svojom voljom. Razlika između te cijene i naknade koju mu porezni obveznici plaćaju predstavlja porez koji on plaća. On ga plaća u naravi umjesto u novcu – ali oblik plaćanja ne mijenja prirodu tog odnosa. Kada bi Luka Modrić bio pozvan na službu u pričuvi, novčana vrijednost poreza koji bi platio mjerio bi se u milijunima eura.
Ideja obveznog vojnog roka opstaje jedino jer zamagljuje prave troškove obrane. Pritom društvu nameće ogromne direktne i indirektne troškove koji nisu prikazani kroz državni proračun. Poslodavci neće zapošljavati ljude za koje znaju da budu uskoro bili odsutni 3-6 mjeseci, visokokvalificirani radnici će tratiti svoje vrijeme na privremenim poslovima čekajući poziv za vojni rok, ljudi će izbjegavati i odgađati vojni rok upisivanjem studija umjesto započinjanja rada, teško će planirati karijeru, brak ili djecu dok ne odsluže vojni rok itd.
Dr. Luetić kaže da je velika čast i ponos biti pričuvnik Hrvatske vojske. Ali njegova služba ne bi bila ništa manje časna kada bi ju obavljao bez prijetnji kazni za slučaj neodazivanja na vojni poziv te prema uvjetima na koje je mogao dragovoljno pristati.
Jedan od velikih uspjeha u napretku civilizacije bilo je ukidanje moći plemića i vladara da iznude prisilni rad od svojih podanika. Kada je porez u novcu zamijenio poreze u naravi, to je omogućilo podjelu rada, specijalizaciju svakog pojedinca za posao u kojem ostvaruje najveću vrijednost za sebe i za društvo.
Nema opravdanja za vraćanje modela snabdijevanja oružanih snaga koji je toliko nepravedan, rastrošan i u osnovi nespojiv sa slobodnim društvom.