Dr. sc. Marinko Ogorec je vojni stručnjak koji je u više navrata u medijima iznio dezinformaciju da je u svim demokratskim zemljama priziv savjesti spram vojnog roka shvaćen kao pravo vojnog obveznika da odbije koristiti oružje iz nekih razloga, međutim da ga ne može osloboditi obveze da služi vojni rok kao i svaka druga osoba bez priziva, samo što ne treba koristiti oružje.
Neki dan je to kulminiralo tako da je njegove želje iz najnovijeg intervjua Večernji list prenio kao činjenične tvrdnje na naslovnici tiskanog izdanja: “Prizivom savjesti neće se moći izbjeći vojni rok”. Radi potpunog i ispravnog informiranja javnosti, poslali smo sljedeće reagiranje dr. sc. Ogorcu te Večernjem listu, koji ga je djelomično i objavio.
U kontekstu rasprave o vraćanju obveznog vojnog roka, vojni analitičar dr. sc. Marinko Ogorec iznio je stav da se prigovor savjesti “može jedino odnositi na odbijanje nošenje oružja u ruke” i ne isključuje dužnost vojnog obveznika da odjene vojnu odoru te pridonese “obrani zemlje borbenim (sic) aktivnostima bez korištenja naoružanja”. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava i Odbora za ljudska prava Ujedinjenih naroda, takvo shvaćanje u suprotnosti je s pravom na slobodu savjesti koje jamči Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima.
Europski sud za ljudska prava je u slučaju Adyan i drugi protiv Armenije izričito naveo obvezu nošenja uniforme koja tek nalikuje vojnoj kao jedan od dokaza da služba koja je tada obvezivala prigovarače savjesti “nije bila dovoljno hijerarhijski i institucionalno odvojena od vojnog sustava”. Sud je, naime, doslovno iznio stajalište da bi “pravo na slobodu savjesti bilo iluzorno kada bi se državi dopustilo da organizira i implementira svoj sustav alternativne službe na način koji ne bi pružao – bilo zakonom, bilo u praksi – alternativu vojnoj službi koja je autentično civilnog karaktera i koja ne bi imala odvraćajući ili punitivni karakter”. Ponovio je to stajalište 2022. u predmetu Teliatnikov protiv Litve.
Dr. sc. Ogorec ispravno navodi da su oružanim snagama potrebne osobe koje su obučavane za razminiranje terena, za bolničara na prvoj crti bojišta ili za vatrogasca. Međutim, kako je sud u Strasbourgu naveo u citiranim predmetima, “priroda posla koji se obavlja je samo jedan od faktora koje treba uzeti u obzir pri odlučivanju je li alternativna služba autentično civilnog karaktera. Faktori poput autoriteta, kontrole, relevantnih propisa i izgleda mogu također biti važni za određivanje tog pitanja.” Očigledno je da bilo kakva služba, pa tako i obuka koja bi bila pod izravnim zapovjedništvom oružanih snaga ne može biti autentično civilnog karaktera.
Armenski prigovarači savjesti su svoju službu čak obavljali u civilnim institucijama poput sirotišta, domova za umirovljenike i bolnica te dobivali radne zadatke neposredno od njihovih civilnih uprava. Međutim, sud je utvrdio da im služba nije bila autentično civilnog karaktera već na temelju toga što je vojska dolazila jednom tjedno u provjeru radi “nadzora radne discipline alternativnih radnih obveznika”, poduzimala mjere u slučaju neodobrenog izostanka s posla, naređivala premještaje i određivala zaduženja i primjenu vojnih propisa uključujući obvezu nošenja uniforme.
Pored Europske konvencije o ljudskim pravima, Hrvatska je potvrdila i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima koji također jamči pravo na slobodu savjesti. Odbor za ljudska prava UN-a, koji prati provedbu pakta, već desetljećima u različitim rezolucijama traži od država sa sustavom obveznog vojnog roka da “omoguće prigovaračima savjesti različite oblike alternativne službe koji su u skladu s razlozima za prigovor savjesti, neborbenog ili civilnog karaktera, u javnom interesu i koji nisu kažnjavajući.”
Kako je Odbor pojasnio u svojoj publikaciji (str. 38) za dužnosnike i zakonodavce koji su uključeni u provedbi ili pisanju propisa koji se dotiču prigovora savjesti spram vojnog roka, preporuka Odbora za različite vrste alternativne službe usklađene s razlozima prigovora se može shvatiti tako da razlikuje one prigovarače savjesti čiji se prigovor svodi na ono o čemu dr. sc. Ogorec govori, protivljenju nošenju oružja ali ne i nenaoružanoj vojnoj službi. Za ovu kategoriju prigovarača savjesti, kako pojašnjava Odbor za ljudska prava, neborbena služba u vojsci je prihvatljiva.
Međutim, za one koji prigovaraju bilo kakvom sudjelovanju u oružanim snagama, alternativna služba mora biti stvarno civilnog karaktera. Odbor za ljudska prava je potvrdio takvo shvaćanje i u praksi tako što je u predmetima protiv Južne Koreje i Turske utvrdio da “država smije, ako to želi, prisiliti osobu koja ima prigovor savjesti da izvrši civilnu alternativu vojnoj službi, izvan vojne sfere i ne pod vojnom komandom“.
Kako bi jamčila pravo na slobodu savjesti svojih građana, poštivala međunarodne ugovore koje su potvrdom u Hrvatskom saboru postali dijelom unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske te izbjegla naknadno plaćanje odšteta građanima čija je prava i slobodu povrijedila, Hrvatska ne smije urediti vojnu obvezu na način kako to traži dr. Ogorec obvezivanjem prigovarače savjesti na neborbenu službu u oružanim snagama.