Nepravedno oporezivanje

Iz izjava ministra obrane Ivana Anušića, ali i predsjednika Zorana Milanovića, jasno je da političko i vojno rukovodstvo gleda na institut obveznog vojnog roka prvenstveno u kontekstu popunjavanja vojne pričuve koja bi u slučaju ratne ugroze bila spremna u vrlo kratkom roku podržati djelovanje profesionalnog sastava vojske. Naime, završetkom vojne obuke svi ročnici postaju razvrstani pričuvnici.

Ekonomist Milton Friedman volio je govoriti da ne postoji besplatan ručak kako bi podsjetio na činjenicu koja se često zaboravlja u raspravama o javnim politikama: država ne može građanima ponuditi nijedno dobro bez da je netko platio sve njegove troškove. Vojna pričuva je jedna komponenta usluge obrane i vanjske sigurnosti koju svi građani uživaju kao javno dobro.

Prvi zakon ekonomije je da su resursi oskudni – čovjekove želje uvijek nadmašuju resurse dostupne za njihovo ostvarenje. Ročnici i pričuvnici zahtijevaju nešto zauzvrat zato što su svoje oskudne resurse, prije svega vrijeme, inače mogli koristiti za druge stvari. Maturant je mogao odraditi sezonu kao konobar na Jadranu. Zidar i liječnik su mogli raditi u struci za koju su se bili školovali.

Pričuvnik koji je primio poziv za vojnu vježbu ima pravo na punu naknadu plaće od svog civilnog poslodavca – ali ako je te dane želio koristiti kao godišnji odmor kako bi proveo vrijeme s obitelji, neće ih dobiti nazad. Žalibože novca ako je uplatio neko putovanje prije nego što je stigao poziv!

U svijetu oskudnih resursa, svakodnevno donosimo odluke koje nam nameću određene troškove. Ekonomisti definiraju oportunitetni trošak kao najvrjedniju priliku koju osoba propušta kada donese neku odluku. Naziva se još i troškom propuštene prilike; neke takve prilike smo naveli u prethodna dva pasusa.

U sustavu kakav je na snazi u Hrvatskoj od 2008., naknada koju ročnici primaju (trenutno je to 1800 eura za dva mjeseca obuke) u potpunosti nadoknađuje njihov oportunitetni trošak. Znamo to zato što, kada bi im druge prilike bile bolje, ne bi pristupili dragovoljnom vojnom osposobljavanju.

Ipak, činjenica da se godinama ne javlja dovoljno ljudi govori da bi oportunitetni trošak za previše potencijalnih ročnika, onih koji se nisu prijavili, bio veći od ponuđene naknade. To znači da su za potencijalne ročnike, pa tako i ukupno gledajući, naknade preniske.

U političkim demokracijama, obvezni vojni rok omogućava javnosti uživanje obrane i vanjske sigurnosti bez da ročnicima i pričuvnicima nadoknadi pune troškove njihovih usluga. To je svakako privlačna ideja za one koji bi plaćali manje fiskalne poreze. Ali ne postoji besplatan ručak.

U dragovoljnom sustavu, svi porezni obveznici u cijelosti nadoknađuju troškove ročnika. Ali kada građani nekog potencijalnog ročnika koji bi služio tek za 3000 eura, prijetnjom novčane i/ili zatvorske kazne prisile da im služi za 1800 eura, on plaća preostalih 1200 eura. Taj ročnik subvencionira ostatak društva te plaća porez – porez koji se prikuplja i plaća u naravi – ali oblik plaćanja ne mijenja prirodu tog odnosa.

Ekonomski gledano, obvezni vojni rok je porez u naravi. Radi se o istoj vrsti odnosa kao i kada je Jugoslavija krajem 1940-ih obvezala seljake da prodaju državi poljoprivredne proizvode ispod tržišnih cijena. Takvi porezi nisu novi – uz naturaliju, veći dio povijesti postojala je i tlaka odnosno radna renta. Međutim, porezi u naravi donose tri ozbiljna problema.

Prvo, često uzrokuju ozbiljne nejednakosti tako što mali broj ljudi nosi teret usluge od koje svi imaju korist. U ekonomiji je to poznato kao free-rider problem odnosno problem muktašenja. Kao što putnici s kupljenom kartom podmiruju troškove prijevoza onih koji se švercaju, tako i prisilni ročnici podmiruju troškove obrane onih koji ih nedovoljno plaćaju.

Drugo, iskrivljuju poreze i rashode tako da javnost i državni dužnosnici gube pravi dojam o troškovima državnih službi. Porezi u naravi se ne pojavljuju kao stavke u državnom proračunu, ali su prihodi države i rashodi poreznih obveznika jednako kao što su to i novčani porezi; novac je samo sredstvo kojim građani razmjenjuju plodove svojih radinosti.

Treće, a ekonomski najštetnije, uskraćuju pojedincima slobodu izbora vlastite radinosti. Različiti ljudi su dobri u obavljanju različitih poslova. Obvezni vojni rok zanemaruje načelo komparativnih prednosti te neefikasno alocira radnu snagu, što nameće državi indirektne troškove u obliku pada opće produktivnosti.

Čitavo društvo je na dobitku kada keramičar lijepi pločice, pekar peče kruh i kada liječnik liječi. Pored uobičajenog zanimanja, neki građani imaju predispozicije za vojnu obuku te da, ako prime poziv, dio vremena služe kao rezervisti – ali mnogi nemaju. Obvezivati svakog mladog muškarca da služi u oružanim snagama nije nimalo razboritije od osposobljavanja svakog da radi kao bagerist, policajac ili torakalni kirurg, iako postoji konsenzus o potrebi javnih prometnica, redarstvenih snaga i zdravstvenog sustava (pa i u slučaju ratnog stanja).

Vojni rok donosi neefikasnosti i u samim oružanim snagama. MORH predviđa da će u prvoj godini obučiti 4000-4500 ročnika. Ali sam ministar tvrdi da bi se s 1000 dragovoljnih ročnika godišnje zadovoljile sve potrebe oružanih snaga, i djelatnog sastava i pričuve! Rad (do)časničkog osoblja će se tako rasipati na uvježbavanje viška potplaćenih te nemotiviranih ročnika.

U modelu dragovoljne pričuve, vojno osposobljavanje se provodi kao dio odnosa gdje se ročnici/pričuvnici sami obvezuju na određeno razdoblje, prema potrebi, služiti u oružanim snagama kao pričuvnici – jednako kao što je to već sada obveza svih onih koji su završili vojni rok (bilo po obvezi, bilo dragovoljno).

Zauzvrat, porezni obveznici plaćaju tržišnu naknadu za njihovu službu – za vojno osposobljavanje, za pripravnost tijekom ugovorne obveze ili kombinaciju tog dvoje. Sve drugo bi značilo uživanje usluge obrane bez plaćanje njezinih punih troškova iliti traženje prava bez obveza.

Jedan od velikih uspjeha u napretku civilizacije bilo je ukidanje moći plemića i vladara da iznude prisilni rad od svojih podanika. Zamjena poreza u naravi porezom u novcu omogućila je podjelu rada, specijalizaciju svakog pojedinca za posao u kojem ostvaruje najveću vrijednost – ne samo za sebe, nego i za društvo kojemu služi.

Takvo društvo je bogatije, pa samim time može uspostaviti bolje opremljenu i efektivniju vojnu pričuvu. Zato bi obvezni vojni rok – iz perspektive njegovih pobornika – doveo do goreg stanja stvari i slabije pričuve. Kada se svi troškovi stave na papir, ne može se osporiti prednost adekvatno financirane dragovoljne pričuve. Brojčani sastav i uloga pričuvne komponente u odnosu na profesionalnu vojsku su pak potpuno odvojena pitanja od načina kojim se želi na njih odgovoriti.

Oni koji zagovaraju ponovno uvođenje obveznog vojnog roka često tvrde da svaki mladić ima obvezu služiti svojoj domovini. Iz prethodne diskusije je jasno da pitanje nije postoji li takva obveza, nego odnosi li se ona i na cijelo stanovništvo. Je li pravedno i pošteno nametnuti veliki porez malom postotku naših mladića zato da oslobodimo sve ostale porezne obveznike potrebe plaćanja većih poreza?

Osim toga što je diskriminatoran, vojni rok je nadalje pretežno regresivni porez zato što ga plaćaju građani s nižim primanjima, na početku njihovog ulaska na tržište rada. Korist koju ročnici primaju u obliku obrane nije proporcionalna s iznosom poreza koji plaćaju. Konačno, i najvažnije, taj porez zahtijeva plaćanje u naravi umjesto novcu, te se plaća u obliku prisilnog rada.

Malo je vjerojatno da bi ijedan zastupnik u Hrvatskom saboru ikada predložio uvođenje nenamjenskog poreza kakav je obvezni vojni rok. Ako bi ga itko predložio, teško da bi se ikada izglasao u Saboru. Ako bi ga Sabor izglasao, teško je zamisliti da bi ga sudovi smatrali u skladu s Ustavom. Ovaj skriveni porez opstaje samo zato što je toliko opskuran.

Niti jedan porez nije savršen, ali teško je zamisliti način raspodjele troškova obrane, ili bilo koje javne usluge, koji se više kosi s prihvaćenim standardima pravde, jednakosti i slobode.

Ovaj tekst je nastao dopunom članka koji je izvorno objavljen ovdje.